Zašto bi svi trebali pročitati knjigu "Učitelj neznalica: Pet lekcija iz intelektualne emancipacije"?

"(...) su sve rečenice, a time i svaka inteligencija koja ih stvara, iste naravi. Razumjeti uvijek znači samo prevesti, tj. ponuditi ekvivalent nekog teksta, nikako iznijeti njegove dublje razloge"

Na pitanje zašto je Jacques Rancière danas neizostavno ime kad se želi misliti politiku i umjetnost i zašto je njegova filozofija inspirativna za nebrojene intelektualce, umjetnike i aktiviste, odgovor će biti vrlo kratak. Rancière ne nudi nikakvo razrađeno učenje ili povlaštenu filozofsku istinu koja bi bila orijentir djelovanju. Jacques Rancière će reći da je jedina pretpostavka koja nam omogućava da stvorimo demokratsko društvo jednakost. Jednakost je radikalna i ne ovisi o obazovanju ili o bogatstvu.
"Učitelj neznalica: Pet lekcija iz intelektualne emancipacije" Rancièrovo je remek-djelo i jedna neobična filozofska pripovijetka koja govori o intelektualnoj emancipaciji. Intrigantna i radikalna prispodoba oslobađanja po Rancièreu jest situacija u kojoj učitelji koji i sami ništa ne znaju o konkretnom predmetu poučavaju druge ljude tome. Jer, kako će Rancière kazati, u procesu obrazovanja riječ je o zajedničkom stvaranju slobode, a ne o transferu znanja.

Knjiga Jacquesa Rancièrea "Učitelj neznalica – Pet lekcija iz intelektualne emancipacije" prvobitno je objavljena na francuskom još 1987. godine. Rancière se svojim narativom upušta u, kako sam to naziva, "intelektualnu pustolovinu" Josepha Jacotota koja je započela 1818., kada je bio lektor francuske književnosti na sveučilištu u Louvainu. (Prije toga, Jacotot se bavio različitim poslovima: bio je artiljerac republikanske vojske 1792., zatim instruktor u Službi za eksplozive, tajnik ministra za rat, zamjenik ravnatelja Politehničke škole, učitelj analitike, historije ideja i starih jezika, opće i više matematike te prava u Dijonu te, konačno, narodni zastupnik 1815.) Jacotot, koji ne govori nizozemski, našao se u situaciji da nizozemskim studentima, koji ne govore francuski, mora predavati francusku književnost. Nakon što je studentima podijelio dvojezično izdanje Telemaha, romana Françoisa Fénelona, zatražio je od njih da nauče francuski tekst pomažući se prijevodom te da nakon polovice knjige ponavljaju ono što su naučili kako bi ostatak pročitali sami i u konačnici ga mogli prepričati. Studenti su francuski jezik naučili toliko dobro da je Jacotot počeo propitivati klasičnu ulogu učitelja i uopće odnos između učenika i učitelja

. 
Prema Jacototu, učenjem ne upravljaju prirodne predispozicije kao što su "pametan" ili "glup". Prva predispozicija za univerzalno učenje jest pretpostavka jednakosti inteligencija svih. Sve ostalo puko je nametanje pedagoško-političke hijerarhije. Isto tako, ne postoje "dvije vrste duha" (Rancière 2010: 38). Ono po čemu se ljudi razlikuju, jesu nejednakosti u "očitovanjima inteligencije" (38), tj. nejednakosti energije „koju volja prenosi na inteligenciju kako bi otkrivala i kombinirala nove odnose“ (38). Druga je predispozicija neznanje učitelja: Učitelj nije nužno stručnjak, učiteljem može biti svako, čak i neko ko ne raspolaže znanjima koja se očekuje da "prenese" na učenika. Tako, emancipacija nije ništa drugo no "svijest o toj prirodnoj jednakosti koja otvara put svakoj pustolovini u zemlji znanja" (38).

Upuštanje u svijet znanja kao svijet učenja je "upuštanje u pustolovinu" (38), u kojoj je čarolija otkrivanja bitnija od brzine usvajanja i primjene. Sve što je za takvu pustolovinu potrebno jest "vjera u vlastite sposobnosti" (10), želja, i prisutnost: "Istočni grijeh duha ne sastoji se od žurbe, nego od rastresenosti, od odsutnosti." (70)

Kad poseže za terminom "emancipacija", Rancière uzima znatan odmak od klasičnog shvatanja emancipacije – kako onih progresivno-optimističnih, izvođenih iz Hegelove dijalektike gospodara i roba (npr. kod Laclaua), tako i kulturnokritičkih pesimističkih zaključaka o nemogućnosti emancipacije (kod Adorna ili Lyotarda).  Ako postoji ikakva zadaća intelektualne emancipacije, onda je to omogućiti učenicima da shvate da "mogu sve što može bilo koji čovjek". Svaki čovjek je umjetnik – "i ja sam slikar", kaže Rancière i ne misli pritom na oholost koja pošto-poto hoće biti umjetnikom jer to obećava poseban tretman. Jedini habitus umjetnosti (i umijeća poučavanja) jest oživljenje "osjećaja moći svakog razumskog bića" – osjećaj moći nad sobom i za sebe, mimo drugih i bez poređenja s njima
kada se smatra jednakim svim drugima i sve druge smatra jednakima sebi." (72)  

Emancipator kod Rancièrea (čitano na prvu loptu) je dopušten samo kao umanjeni emancipator, kao onaj koji se nalazi na istoj razini kao i onaj koji se emancipira, Učitelj neznalica ipak ne zagovara potpuno odustajanje od prosvjetiteljske paradigme podređenja. Umjesto da govori o odnosima nejednakih inteligencija, on govori o odnosima nejednakosti volja: "potčinjavanje volje volji" , odnosno "čisti odnos volje prema volji" (21) predstavlja pedagoškopolitički opravdan odnos. Idejom podčinjavanja volje volji, a ne prirode prirodi ili inteligencije inteligenciji, Rancière daje, možda, valjan odgovor na pitanje koji je uočio već i Kant – pitanje, naime, kako postići autonomiju bez prisile kad je prisila, očigledno, potrebna. Ne treba se zato sustezati od riječi "emancipacija". Učitelj će uvijek biti nadređen učeniku, ali smije to biti samo kao jača volja: Jedino što "učitelj neznalica mora zahtijevati od svojeg učenika jest da mu dokaže da je učio s pozornošću“ (Rancière 2010: 42).